Postoje dani kada jedna nepromišljena rečenica može pokvariti raspoloženje na nekoliko sati. A postoje i situacije koje mjesecima iznova vrtimo u glavi. Stare povrede, neuspjele veze, osjećaj krivnje, strah od pogreške – sve se to tiho nastani u nama i počne određivati pravila našeg života.
Postoje dani kada jedna nepromišljena rečenica može pokvariti raspoloženje na nekoliko sati. A postoje i situacije koje mjesecima iznova vrtimo u glavi. Stare povrede, neuspjele veze, osjećaj krivnje, strah od pogreške – sve se to tiho nastani u nama i počne određivati pravila našeg života.
Najteže je to što se s vremenom naviknemo na takvo stanje. Počnemo vjerovati da je stalna tjeskoba samo dio našeg karaktera, a beskrajna zabrinutost znak posebne osjetljivosti. No emocije ne bi smjele postati naš zatvor. One postoje kako bi nam nešto poručile, a ne kako bi upravljale svakim našim danom.
Dobra je vijest da je moguće naučiti otpustiti bol.
Ljudski mozak je nevjerojatan, ali ima jednu osobitost: puno bolje pamti ono što je bilo povezano s opasnošću ili patnjom nego ugodne trenutke.
Nekada je upravo to pomagalo ljudima preživjeti. Naši su preci morali brzo zapamtiti opasnosti, a ne diviti se prekrasnom zalasku sunca. Danas taj isti mehanizam često radi protiv nas. Kompliment možemo zaboraviti već sutradan, dok se grube riječi izgovorene prije nekoliko godina ponekad sjećamo doslovno.
Na to se nadovezuje i odgoj. Mnoge su žene odmalena slušale rečenice poput: „Ne plači“, „Ne ljuti se“, „Budi dobra djevojčica“, „Izdrži“. Umjesto da naučimo proživjeti svoje emocije, naučile smo ih skrivati.
No potisnute emocije ne nestaju. One se samo gomilaju.
Često želimo prestati osjećati ljutnju, strah ili tugu. Međutim, problem nije u samim emocijama.
Povrijeđenost može biti znak da je netko narušio tvoje osobne granice.
Tjeskoba ponekad poručuje da je tvojem tijelu potreban odmor.
Ljutnja ti govori da je došlo vrijeme da kažeš „ne“.
Emocije su naš unutarnji kompas. Opasno nije osjećati ih, nego ih godinama nositi u sebi, a da ne razumiješ što ti pokušavaju reći.
Ako stalno živiš pod pritiskom, to će se prije ili kasnije odraziti ne samo na tvoje emocije.
Tijelo reagira nesanicom, umorom, glavoboljama i osjećajem iscrpljenosti koji ne prolazi ni nakon vikenda. Čini se kao da više nemaš energije ni za posao, ni za obitelj, ni za aktivnosti koje voliš.
Stradaju i odnosi s drugima.
Osoba koja dugo nosi povrede u sebi često prestane vjerovati čak i onima koji je iskreno vole. Osjetljivije reagira na tuđe riječi, lakše se uvrijedi i očekuje razočaranje prije nego što se ono uopće dogodi.
Tako nastaje začarani krug u kojem stare boli stvaraju nove probleme.
Ne možemo promijeniti ono čega nismo svjesni.
Zato psiholozi preporučuju vođenje jednostavnog dnevnika emocija.
Ne moraš pisati duge tekstove. Dovoljno je zabilježiti nekoliko stvari:
Nakon nekoliko tjedana mogla bi primijetiti zanimljive obrasce. Primjerice, shvatit ćeš da se tjeskoba pojačava nakon razgovora s određenom osobom ili da te najviše bole ne tuđe riječi, nego vlastita previsoka očekivanja.
Kada nas emocije preplave, mislima živimo ili u prošlosti ili u budućnosti.
Kratke vježbe svjesne prisutnosti pomažu nam vratiti se ovdje i sada.
Pokušaj barem dvije minute pažljivo pratiti svoje disanje.
Osjeti miris kave.
Poslušaj zvuk kiše.
Primijeti toplinu sunčevih zraka na svojoj koži.
Takve male stanke podsjećaju mozak na jednu važnu stvar: upravo sada si sigurna.
Zanimljivo je da naše emocije često ne proizlaze iz samih događaja, nego iz načina na koji ih tumačimo.
Primjerice, kolegica te nije pozdravila.
Možeš pomisliti: „Ne voli me.“
A možeš pretpostaviti da je jednostavno bila u žurbi ili zaokupljena vlastitim brigama.
Sljedeći put kada osjetiš snažnu tjeskobu ili povrijeđenost, postavi si tri jednostavna pitanja:
Je li ovo činjenica ili samo moje tumačenje?
Što bih rekla najboljoj prijateljici da razmišlja na isti način?
Postoji li neko drugo, realnije objašnjenje ove situacije?
Ponekad je samo nekoliko minuta dovoljno da se unutarnja oluja smiri.
Emocije su poput vode.
Ako im dopustiš da teku, pročistit će te.
Ako ih zadržiš, prije ili kasnije probit će sve brane.
Zato si dopusti plakati kada osjetiš potrebu.
Pleši.
Crtaj.
Pjevaj.
Piši pisma koja nikada nećeš poslati.
Trči u parku.
Oblikuj glinu.
Nije važno koji ćeš način odabrati. Važno je da tvoje emocije pronađu siguran izlaz.
Vjerojatno si primijetila da se tijekom stresa ukoče ramena, napne vrat ili stisne čeljust.
Emocije doista ostavljaju trag u tijelu.
Zato je ponekad dovoljno ne analizirati problem satima, nego otići u brzu šetnju, napraviti nekoliko vježbi istezanja, duboko udahnuti ili mirno odraditi sat joge.
Kada se tijelo opusti, postupno se smiruju i misli.
Postoje događaji koje je nemoguće zaboraviti.
I to nije potrebno.
Mnogo je važnije prestati dopuštati prošlosti da upravlja tvojom sadašnjošću.
Jedna od zanimljivijih psiholoških tehnika je metoda prazne stolice.
Zamisli da nasuprot tebe sjedi osoba koja ti je nekoć nanijela bol. Reci joj sve što godinama nosiš u sebi. Zatim zamisli da sjedneš na njezino mjesto i pokušaj odgovoriti iz njezine perspektive.
Ta vježba neće promijeniti prošlost.
Ali vrlo često promijeni način na koji je doživljavaš.
Nitko ne može proći kroz život bez razočaranja, straha ili boli. I to je sasvim normalno.
Prava snaga nije u tome da nikada ne plačeš ili da nikada ne patiš. Ona je u sposobnosti da prihvatiš svoje emocije, nešto iz njih naučiš i nastaviš dalje.
Zapamti: emocije su samo gosti. Neke dolaze nakratko, druge ostaju dulje. No nijedna od njih ne bi smjela postati gospodarica tvoga života.
Ti si mnogo više od svojih strahova. Jača si od svojih povreda. I sigurno ne moraš nositi bol iz prošlosti u budućnost koja još uvijek može biti sretna.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi vam pružila bolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem ove web stranice slažete se s našim korištenjem kolačića.