Kako sam završila u „otvorenoj vezi“, a da to nisam ni znala: gdje završava iskrenost, a počinje obmana

Oduvijek sam mislila da su otvorene veze nešto što je jako daleko od mene. To nije moja priča, nije moj način života i definitivno nije scenarij u kojem bih se ikada željela naći. A onda sam jednog dana shvatila da sam, zapravo, već postala dio takvog odnosa. Postojao je samo jedan mali detalj: nitko me o tome nije obavijestio.

Oduvijek sam mislila da su otvorene veze nešto što je jako daleko od mene. To nije moja priča, nije moj način života i definitivno nije scenarij u kojem bih se ikada željela naći. A onda sam jednog dana shvatila da sam, zapravo, već postala dio takvog odnosa. Postojao je samo jedan mali detalj: nitko me o tome nije obavijestio.

I upravo tu počinje najzanimljiviji dio.

Sve je počelo kao sasvim običan susret

Jedne sam večeri ponovno otvorila aplikaciju za upoznavanje. Bez posebnih očekivanja i bez velikih romantičnih fantazija. Jednostavno sam pregledavala profile, tu i tamo nekome dala „sviđa mi se“ i pomislila kako se, čini se, većina muškaraca na toj aplikaciji koristi gotovo istim katalogom fotografija.

Malo teretane. Malo putovanja. Neizostavna fotografija s čašom vina. I negdje usput tajanstvena rečenica „volim uživati u životu“.

Ali jedan me profil zaista zainteresirao. Otkrili smo da imamo mnogo zajedničkih interesa i sličan ukus za glazbu i filmove. Označila sam da mi se sviđa njegov profil i nedugo nakon toga dobili smo „match“.

Počeli smo se dopisivati. Razgovor je bio ugodan, bez čudnih aluzija i beskrajnih poruka poput „bok, ljepotice“. Nakon nekoliko dana predložio je da se upoznamo uživo.

Kava, razgovor, smijeh. Pričali smo o filmovima, glazbi, putovanjima i životu. Prvi je spoj prošao dobro pa smo se ubrzo dogovorili za drugi.

I drugi je susret bio ugodan. Toliko da smo nakon njega završili kod mene i zajedno gledali film.

I upravo se tada, gotovo neprimjetno, u mojoj glavi pojavila jedna opasna misao:

„A što ako se iz ovoga stvarno razvije nešto ozbiljno?“

Sljedećeg dana stigla mi je poruka koja me vrlo brzo vratila na zemlju i udaljila od svih romantičnih maštanja.

„Kako ti mene zapravo vidiš?“

Pročitala sam je nekoliko puta.

Vidjeli smo se samo dvaput. Nismo razgovarali o budućnosti, nismo definirali status našeg odnosa, a još nismo ni znali želimo li se uopće vidjeti treći put.

Zato sam mu predložila da on sam odgovori na to pitanje.

I tada mi je otkrio svoju „tajnu“.

Bio je oženjen.

Iznenađenje koje nisam tražila

Prema njegovim riječima, on i njegova supruga imali su otvoreni brak. Sve je bilo transparentno. Sve je bilo dogovoreno. Njegova je supruga znala za njegova poznanstva i susrete s drugim ženama.

Na prvi pogled čovjek bi se mogao zapitati: u čemu je problem?

Ipak, nisam osjetila nikakvo olakšanje kada sam saznala da je „sve otvoreno i iskreno“.

Upravo suprotno.

U početku mi je cijela situacija bila toliko apsurdna da sam se nasmijala. Zatim mi je postalo neugodno. A na kraju sam osjetila nešto što je vrlo nalikovalo uvrijeđenosti.

Jer u toj je priči postojala jedna osoba koja nije znala ništa.

Ja.

Njegova je supruga znala.

On je znao.

Ali ja nisam.

I tada sam si postavila pitanje koje se pokazalo puno zanimljivijim od cijele ove konkretne priče.

Ako se otvorena veza temelji na međusobnom pristanku, može li osoba doista postati dio takvog odnosa, a da ne zna da je u njega uključena?

Je li dovoljno da se dvoje ljudi međusobno dogovori?

Ili i treća osoba treba znati u kakvu vrstu odnosa zapravo ulazi?

„Ali njegova je supruga znala. Zašto se onda brineš?“

To bi vjerojatno bio odgovor na moje pitanje.

Njegova je supruga bila upoznata sa situacijom. Prema pravilima koja su zajedno postavili, on je nije varao. Formalno gledano, dakle, bio je iskren prema svojoj partnerici.

Ali je li bio iskren prema meni?

Za mene je odgovor očit.

Ne.

Mogla sam pristati na izlazak s njim upravo zato što sam ga smatrala slobodnim muškarcem. Da sam od samog početka znala da je oženjen, moj bi odgovor bio drugačiji.

To znači da sam svoju odluku donijela bez jedne važne informacije.

I upravo tu dolazimo do vrlo jednostavnog, ali ključnog pojma: informirani pristanak.

Pristanak nije samo „nemam ništa protiv“

U zdravom odnosu pristanak nije šutnja niti odsutnost protivljenja. To je svjesna odluka osobe koja ima dovoljno informacija da razumije na što zapravo pristaje.

Ako muškarac kaže ženi: „Slobodan sam“, a zatim joj nakon nekoliko spojeva otkrije: „Zapravo sam oženjen, ali moj je brak otvoren“, situacija se potpuno mijenja.

Jer žena tada konačno dobiva mogućnost izbora koja joj je na početku bila uskraćena.

Može reći:

„Meni je to u redu.“

Ili može reći:

„Ne, to nije za mene.“

Ali ključno je da joj se pravo na taj izbor mora omogućiti prije nego što se emocionalno veže, počne vjerovati toj osobi ili s njom izgradi intiman odnos.

U suprotnom, to više nije prava iskrenost. To je prije informacija koja je otkrivena tek naknadno.

Što su zapravo otvorene veze?

Otvorene veze oblik su konsenzualne nemonogamije. Drugim riječima, partneri svjesno odlučuju da mogu imati romantične ili seksualne odnose izvan primarnog partnerskog odnosa.

U teoriji sve zvuči prilično jednostavno.

Postoje pravila.

Postoje granice.

Postoje iskreni razgovori.

I svatko ima pravo reći „da“ ili „ne“.

Ali upravo je riječ „konsenzualno“ ovdje najvažnija.

Otvorene veze razlikuju se od nevjere upravo zato što sve uključene osobe znaju kakav odnos grade i svjesno pristaju biti njegov dio.

Ako jedna osoba ništa ne zna, dok su se druge dvije međusobno dogovorile, situacija postaje puno složenija.

Jer pristanak dvoje ljudi ne postaje automatski pristanak treće osobe.

Jesu li otvorene veze doista sinonim za iskrenost?

Posljednjih se godina o otvorenim vezama govori sve više. Na društvenim mrežama često se predstavljaju kao alternativa tradicionalnoj monogamiji.

Govori se da ljudi više ne skrivaju svoje želje. Da otvoreno razgovaraju o ljubomori. Da uče postavljati granice. Da razgovaraju o svojim potrebama. Da ne lažu jedni druge.

I u tome ima određene logike.

Konsenzualna nemonogamija od partnera doista zahtijeva vrlo visoku razinu komunikacije. Moraju razgovarati o stvarima koje mnogi monogamni parovi radije uopće ne bi spominjali: što se smatra nevjerom, koja pravila vrijede, koliko vremena partneri provode zajedno, je li moguće zaljubiti se u druge ljude i kako promijeniti dogovore kada život iznenada krene drugim smjerom.

U tom smislu otvorene veze mogu biti iznimno iskrene.

Ali postoji jedan ključan uvjet.

Iskrenost mora obuhvaćati sve osobe koje su uključene u odnos ili na koje taj odnos utječe.

Problem nastaje kada „otvorenost“ postane jednostrana

Zamislimo vrlo jednostavnu situaciju.

Muškarac kaže svojoj supruzi: „Možemo se viđati s drugim ljudima.“

Supruga pristaje.

Zajedno postavljaju određena pravila.

Sve je u redu.

A onda muškarac upozna drugu ženu i ne kaže joj ništa.

Ne laže svojoj supruzi.

Ali skriva istinu od nove partnerice.

Možemo li takav odnos doista nazvati etičnim?

Po mom mišljenju, ne.

Jer etika ne bi trebala funkcionirati po principu: „Poštovao sam dogovor sa suprugom, pa me ostalo ne zanima.“

Ako druga osoba ulazi u romantičan ili intiman odnos, i ona ima pravo znati kontekst.

Ona ima pravo reći „da“.

I ima potpuno jednako pravo reći „ne“.

„Ali mogla si jednostavno otići“

Da.

I otišla sam.

Za mene su veze s oženjenim muškarcima tabu. Razlog je osoban: moj je vlastiti brak završio zbog prevare. Zato vrlo dobro znam da ne želim biti u situaciji koja je protivna mojim vrijednostima.

Ali postoji još nešto, možda još važnije.

Želim imati mogućnost donijeti tu odluku sama.

Ne nakon dva spoja.

Ne nakon emocionalnog zbližavanja.

Ne tek kada mi se ta osoba već počne sviđati.

Nego od samog početka.

Jer pravo osobe na izbor počinje pravom da zna istinu.

Treba li muškarca pitati je li oženjen već na prvom spoju?

Nakon ove priče shvatila sam jednu stvar: ponekad je bolje postaviti neugodno pitanje nego kasnije dobiti još neugodniji odgovor.

„Jesi li trenutno u vezi?“

„Jesi li oženjen?“

„Jesi li slobodan, emocionalno i pravno?“

Ne zvuči baš kao najromantičniji početak spoja.

Ali svakako je romantičnije nego nakon nekoliko susreta otkriti da ste slučajno postali nova sudionica tuđeg obiteljskog dogovora.

Naravno, nitko nije dužan proći ispitivanje prije prvog spoja. Ali ako vam je važno graditi monogamnu vezu, pitanje o nečijem ljubavnom i bračnom statusu sasvim je normalan dio upoznavanja.

Ipak: mogu li otvorene veze biti etične?

Da.

Ali ne zato što su „modernije“ od monogamije.

Ne zato što ljudi u njima nikada nisu ljubomorni.

I definitivno ne zato što riječ „otvoreno“ automatski čini odnos iskrenijim.

One mogu biti etične samo kada sve uključene osobe znaju u što ulaze i slobodno pristaju na takav oblik odnosa.

Ako jedna osoba ne zna da postoje drugi partneri, onda je to sasvim druga priča.

I u tom slučaju nije važno koliko lijepim riječima pokušavamo opisati takav odnos.

„Otvoreni brak“.

„Slobodna veza“.

„Konsenzualna nemonogamija“.

Ako osoba nije dala svoj pristanak zato što joj nije priopćena važna informacija, onda to nije svjestan izbor.

Moj zaključak

Možda najvažnija stvar u ovoj priči nije ni pitanje odgovaraju li mi otvorene veze. Očito je da ne odgovaraju.

Meni je važnije nešto drugo: nijedan model odnosa ne oslobađa ljude odgovornosti da budu iskreni.

Monogamija ne jamči vjernost.

Otvorene veze ne jamče iskrenost.

Brak ne jamči ljubav.

A lijepe riječi o slobodi ne jamče poštovanje tuđih granica.

Etika ne počinje načinom na koji definiramo svoj odnos. Počinje vrlo jednostavnim pitanjem: zna li druga osoba istinu i ima li dovoljno informacija da slobodno odluči želi li biti dio te priče?

Možda je upravo to najvažnije pravilo svakog odnosa — otvorenog, monogamnog ili bilo kojeg drugog.

Ne prisiljavati osobu da pristane na nešto za što nije ni znala da postoji.

Zato je moj osobni savjet ženama jednostavan: ako vam je važno imati monogamnu vezu, nemojte se bojati izravno pitati muškarca o njegovom ljubavnom i bračnom statusu. To nije nepovjerenje i nije ispitivanje.

To je način da brinete o sebi.

Imate pravo znati s kim idete na spoj.

I imate pravo same odlučiti u kakvu priču želite ući.