Prvi pogled: Dakota Johnson u ulozi Marilyn Monroe

Marilyn Monroe umrla je sa samo 36 godina. Ali što da je njezina priča zapravo bila tek prvo poglavlje?

Marilyn Monroe umrla je sa samo 36 godina. Ali što da je njezina priča zapravo bila tek prvo poglavlje?

To je pitanje koje zvuči gotovo kao mašta. Marilyn poznajemo kao legendu, ikonu, ženu čija je slika nadživjela nju samu. Pamtimo bijelu haljinu, platinastu kosu, slavni osmijeh, glas koji je nemoguće zamijeniti s bilo kojim drugim. Ali iza slike seks-simbola stajala je osoba — glumica koja je mogla biti neobična, duhovita, spontana, talentirana, ranjiva i nevjerojatno živa.

Upravo o toj drugoj Marilyn odlučila je govoriti redateljica Maggie Gyllenhaal. Ne o onoj koju svi poznaju. Već o onoj koja je mogla postati.

„Nisam znala jesam li ja žena za taj posao“

Ideja je započela prijedlogom zbog kojeg bi se možda zamislila čak i vrlo samouvjerena redateljica. Gyllenhaal je zamoljena da napiše i režira kratki film inspiriran Marilyn Monroe.

Njezina prva reakcija nije bila oduševljeno „da“.

Upravo suprotno.

Pomislila je: „Ne znam jesam li ja žena za taj posao.“

I možda je upravo ta nesigurnost postala najbolja polazišna točka. Jer stvaranje još jedne priče o Marilyn, uz pokušaj objašnjavanja njezina fenomena, bilo bi previše jednostavno. Mnogo je zanimljivije bilo postaviti pitanje na koje ne postoji točan odgovor.

Što bi se dogodilo da Marilyn nije umrla sa 36 godina?

Da je dobila još deset godina? Dvadeset? Četrdeset?

Tko bi postala kada njezina ljepota više ne bi bila njezin glavni adut? Koje bi uloge birala? Koje bi filmove snimala? Bi li si dopustila javno starjeti? Bi li napokon uspjela prestati biti Marilyn Monroe za sve oko sebe i jednostavno postati ono što jest?

Marilyn koju gotovo i ne poznajemo

Radeći na filmu, Gyllenhaal je počela dublje istraživati život i karijeru glumice. I otkrila sliku koja je mnogo složenija od uobičajenog holivudskog mita.

Za redateljicu je Monroeina gluma bila istodobno neobična, divlja, radosna i bolna. U njoj su mogli postojati kontrasti koje obično pokušavamo razdvojiti: komedija i tragedija, senzualnost i usamljenost, snaga i ranjivost.

I možda je upravo zato Marilyn i danas toliko suvremena.

Jer žene se i danas često moraju snalaziti između suprotstavljenih očekivanja. Biti lijepe, ali ne biti previše usredotočene na izgled. Biti snažne, ali ostati nježne. Biti uspješne, ali ne djelovati prijeteće. Biti poželjne, ali ne dopustiti drugima da njihovu vrijednost određuju samo na temelju izgleda.

Marilyn je živjela u vremenu kada su te proturječnosti bile posebno okrutne. Ali njezina nas priča i danas snažno pogađa upravo zato što u njoj prepoznajemo nešto poznato.

17 minuta o životu koji se nikada nije dogodio

Tako je nastao „Flesh Impact“, 17-minutni kratki film koji bismo mogli nazvati svojevrsnim ljubavnim pismom Marilyn Monroe.

Ali ovo nije biografija u tradicionalnom smislu.

To je prije razgovor s alternativnom stvarnošću.

U središtu priče nalaze se dvije verzije Marilyn, koje glume Ellen Burstyn i Dakota Johnson. Dvije glumice. Dvije dobi. Dva moguća puta. I jedna žena čija je stvarna priča završila mnogo prije nego što je mogla.

Ovaj pristup pretvara film u nešto više od obične fantazije o slavnoj osobi. Tjera nas da razmislimo o samom pojmu ženskog života.

Jer žene tako često promatramo kroz ono što su bile u mladosti. Kao da nakon određene dobi njihova priča završava. Kao da se najzanimljivije stvari u životu neke osobe nužno moraju dogoditi prije nego što prestane odgovarati nečijoj predodžbi o ljepoti.

Ali što bi bilo s Marilyn s 50 godina? Sa 60? Sa 70?

Možda bi postala još hrabrija.

Možda bi sama režirala filmove.

Možda bi glumila žene koje u tadašnjem Hollywoodu gotovo da nisu ni postojale.

A možda bi potpuno napustila filmski svijet.

Najvažnije je da bi imala izbor.

Marilynina priča priča je o mnogim glumicama

Za Gyllenhaal ovaj film nije postao samo razgovor o jednoj konkretnoj legendi. „Flesh Impact“ postao je razmišljanje o glumicama općenito — o profesiji koja istodobno pruža golemu moć i čini osobu nevjerojatno ranjivom.

Glumica stane pred kameru i dopušta milijunima ljudi da je gledaju. Njezino lice. Njezino tijelo. Njezin glas. Njezine emocije. Njezine strahove.

A istodobno industrija u bilo kojem trenutku može odlučiti da se više ne uklapa u određenu sliku.

Premlada.

Prestara.

Prelijepa.

Nedovoljno lijepa.

Previše seksi.

Nedovoljno seksi.

Previše snažna.

Previše složena.

Marilyn Monroe postala je jedna od najpoznatijih žena 20. stoljeća upravo zato što je njezina slika odgovarala fantazijama milijuna ljudi. Ali možda svijet nikada nije stigao vidjeti u koga je mogla izrasti da je imala dovoljno vremena.

A što kada bismo ženama dopustili da same prepišu svoje priče?

U ovoj priči postoji nešto vrlo osobno čak i za žene koje nikada nisu bile glumice.

Jer pitanje „što bi bilo kad bi?“ poznato je gotovo svakoj ženi.

Što da tada nisam pristala?

Što da sam otišla?

Što da sam ostala?

Što da sam sve počela ispočetka s 30?

S 40?

S 50?

Možda je upravo zato Marilynina priča i dalje toliko snažna. Njezin je život prekinut prerano, a naša mašta neprestano pokušava napisati nastavak.

Gyllenhaal to ne čini kako bi stvorila idealiziranu verziju legende. Nju zanima sama mogućnost drugačije budućnosti.

Budućnosti u kojoj se žena može mijenjati.

Budućnosti u kojoj glumica ima pravo biti različita.

Budućnosti u kojoj slavna žena nije dužna zauvijek ostati ona verzija sebe koju je publika nekoć voljela.

Marilyn koju smo danas mogli gledati

Možda najtužnija stvar u priči Marilyn Monroe nije čak ni činjenica da je umrla mlada.

Već to što nikada nećemo saznati tko je mogla postati.

Nikada nećemo vidjeti bore koje bi se s vremenom pojavile na njezinu licu. Nećemo čuti njezin glas sa 60 godina. Nećemo saznati kako bi se promijenili njezini pogledi na ljubav, slavu, majčinstvo, samoću ili umjetnost.

Nikada je nećemo vidjeti u ulozi zrele žene koja više nema potrebu dokazivati svijetu da zaslužuje biti saslušana.

I upravo zato „Flesh Impact“ zvuči tako simbolično.

Ovaj film nije toliko o smrti koliko o mogućnosti života.

O svim onim putevima kojima smo mogli krenuti.

O svim verzijama sebe koje ostaju negdje u budućnosti.

I možda o najvećem luksuzu koji Marilyn nikada nije dobila: vremenu da postane netko drugi.

Jer ponekad najbolji način da odamo počast legendarnoj ženi nije pokušavati je zauvijek sačuvati mladom.

Već zamisliti kakva je mogla biti da joj je jednostavno bilo dopušteno živjeti.