Samoća nije kazna. Ponekad je čak i prekrasna. Možeš staviti vazu s cvijećem gdje god želiš, pjevati “All by myself” pod tušem bez trunke ironije i spavati dijagonalno preko kreveta kao prava kraljica svemira. Ali i ovaj svijet, u kojem je sve pod tvojom kontrolom, ima svoju sjenovitu stranu. Smiješnu, nespretnu, a ponekad i pomalo tužnu.
Samoća nije kazna. Ponekad je čak i prekrasna. Možeš staviti vazu s cvijećem gdje god želiš, pjevati “All by myself” pod tušem bez trunke ironije i spavati dijagonalno preko kreveta kao prava kraljica svemira. Ali i ovaj svijet, u kojem je sve pod tvojom kontrolom, ima svoju sjenovitu stranu. Smiješnu, nespretnu, a ponekad i pomalo tužnu.
Evo deset takvih mana, provjerenih osobnim iskustvom.
Kad živiš sama i ne možeš shvatiti je li juha još svježa, to postaje gotovo filozofska drama. Pomirišeš — čini se u redu, probaš — već sumnjaš. A nema nikoga pokraj tebe tko bi rekao: “Baci to odmah.” Bez “suplemenata iz hladnjaka” preostaje ti samo vjerovati u sudbinu i vlastiti imunitet.
Znaš onaj trenutak kad je na polici deset vrsta tjestenine, a moraš izabrati jednu? I zaglaviš. Kad je netko kraj tebe, možeš barem pitati: “Ovu ili onu?” — i sve postane jednostavnije. Ali kad si sama, lako zapneš između “želim” i “nisam sigurna”.
Postoje šale koje su smiješne samo tebi i tvojoj osobi. Kad si sama — pričaš ih sebi. Smiješ se, naravno, ali nije to isti osjećaj. Pravi smijeh rađa se u trenutku pogleda i onog “skužiš, jel’ da?”.
Klasična scena: čaša ti isklizne iz ruke, svuda krhotine. I stojiš na prstima kao na minskom polju. Drugi par ruku itekako bi dobro došao. Pogotovo onaj koji bi donio papuče i usisavač.
S prijateljima možeš naručiti tri jela i dijeliti. S partnerom — to postaje prava gastronomska fešta. Kad si sama, moraš birati između užitka i novčanika. Jer naručiti “pomalo od svega” samo za sebe — boli i financijski i emocionalno.
Čak i najsnažnija, najneovisnija žena ponekad treba čuti: “Ajmo van.” Kad si sama, možeš tjednima planirati šetnju, a da nikad ne izađeš. Kad ste dvoje, to postaje znak pažnje i podrške — bez suvišnih riječi.
Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica: “Uspjet ćeš.” I kao da se upali svjetlo iznutra. A kad tih riječi nema — počinješ sumnjati čak i u očito. Svi želimo nekoga tko će nas podsjetiti da smo sjajni i da možemo sve.
Postoji posebna čar u tome da izađeš u dolaznu dvoranu i vidiš osobu koja je čekala baš tebe. Kad te scene nema — svijet djeluje malo hladnije. Najusamljeniji osjećaj je vući kofer pokraj nasmijanih ljudi koji grle nekog drugog.
Trčati po kiši, pjevati naglas na ulici, smijati se nekoj gluposti — sve je to puno zabavnije kad je netko kraj tebe tko razumije zašto je to smiješno. Kad si sama — možeš i tada, naravno, ali bez svjedoka i suučesnika avantura izgubi malo svog šarma.
On misli da spavaš, ali te ipak poljubi prije nego što ode. A ti, ne otvarajući oči, nasmiješiš se. Jer dan koji počne takvim gestom ne može biti loš. Bez njega jutro može biti lijepo — ali pomalo prazno.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi vam pružila bolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem ove web stranice slažete se s našim korištenjem kolačića.